jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih

Znacaj Mehmed-ef. Handžica kao ucenjaka

Iako je živio vrlo kratko (1906-1944.), Mehmed-ef. Handžic ucinio je izuzetno mnogo, za otprilike trinaest godina intelektualnog rada uspio je objaviti preko tri stotine naslova: knjiga, rasprava, clanaka, itd, izrastajuci tako u jednog od najvecih alima na našim prostorima, pa i šire. U tim radovima tretirao je tadašnje aktuelne probleme i utjecao na svijest muslimana, pružajuci im nadu i vodeci ih ka boljitku u najtežim trenucima opstanka Bosne i Bošnjaka. Iako je umro prije šezdeset godina, njegovi radovi su i danas itekako aktuelni.

Doprinos šerijatsko-pravnim znanostima

U oblasti fikha i šerijatskoga prava Handžic je napisao veliki broj clanaka i radova, iz kojih se može vidjeti da je bio strucan i u toj oblasti. I tu se iskazao kao tradicionalni ucenjak, zalažuci se za izvornost islamskoga ucenja i odstranjivanje svega što nije u skladu sa Kur'anom i sunnetom. To se narocito vidi iz njegova pristupa odredenim pitanjima koja su tada bila aktuelna, kao što su: mješoviti brakovi, kamata, šerijatski sudovi, pitanje muftija, kalendar, itd. Braneci izvorne islamske principe, bio je spreman uci u polemiku sa bilo kime. Tako je npr. postupio prema tadašnjem reisu-l-ulemi Fehimu Spahi, koji je napisao clanak: Tumacenje šerijatskopravnih pitanja kod nas i objavio ga u kalendaru Narodne uzdanice za 1939. godinu. U tome clanku on je kritikovao Handžiceve stavove o pojedinim pitanjima, prije svega o kamati, mješovitim brakovima i odredivanju pocetka hidžretskoga mjeseca.

Kao odgovor na taj clanak, Handžic je napisao kraci rad sa istim nazivom, u cijem uvodu je naveo da je taj rad, prije objavljivanja, dao na uvid deseterici ucenih clanova Ilmijje, medu kojima i bivšim muftijama, te da su se svi složili da su stavovi izneseni u njemu u skladu sa šerijatskim propisima.
U odgovoru na stavove tadašnjeg reisu-l-uleme, on ukazuje na to da se ne smiju miješati stalni i nepromjenljivi propisi sa onima koji se vremenom mogu mijenjati. Objašnjavajuci dilemu koji se propisi promjenom vremena donekle mogu mijenjati, on kaže da su to samo oni detaljni i sporedni propisi koji se baziraju na ustaljenom obicaju, te istice: 'Iz navedenog se vidi da se ni u kom slucaju nikad ne mogu mijenjati oni vjerski propisi koji se temelje na jasnom citatu (nass) iz Kur'ana ili iz hadisa, jer je takav citat jaci od ustaljenog obicaja.'
Koliko je tim pitanjima posvecivao pažnju vidi se i iz podatka da je slao upite šejhul-Azharu da mu odgovori na ta pitanja, te da je i dobijao odgovore na njih. On je bio protiv svih vidova kamate, protiv mješovitih brakova kada to vodi odrodavanju i gubitku odredenog procenta muslimana i protiv odredivanja pocetka hidžretskih mjeseci putem astronomskih proracuna.

Donekle je slicna situacija i sa Handžicevim radom Pitanje muftija, objavljenim u broju 2-3 Glasnika IVZ 1936. godine. Naime, kada se pocela zagovarati drugacija organizacija i ustrojstvo Islamske zajednice, po kojem treba ukinuti instituciju muftija, on je napisao taj clanak u kojem je šerijatskim argumentima dokazao da je ta institucija neophodna i da je, ni po koju cijenu, ne bi trebalo ukidati. Nakon iznošenja argumenata, on kaže: 'Na temelju ovih argumenata i drugih, kojima broja nema, zakljucujemo da je nužno da svaka muslimanska zajednica mora imati muftije koji ce im rješavati i objasniti što god im u vjeri bude nejasno i nerazumljivo.' Medutim, ubrzo su tadašnje vlasti nametnule novo ustrojstvo Islamske zajednice i institucija muftijstva je ukinuta, što je bio razlog da Handžic prestane saradivati sa Glasnikom IVZ.

Slijedeci znacajan Handžicev rad iz oblasti šerijatskoga prava je Kodificiranje šerijatskog prava kod raznih pravnih škola, napisan kao predgovor knjizi H. Muradbegovica: Tumac šerijatskih propisa, koja je objavljena 1944. godine. U pocetku toga rada on objašnjava izvore šerijatskog prava. Nakon toga on koncizno, ali sa puno znacajnih informacija, navodi osnovne podatke o osnivacima mezheba, njihovim glavnim nosiocima, najznacajnijim djelima i historijatu mezheba. Pored cetiri dobro poznata mezheba, on, ukratko, navodi podatke i o: zahirijskom, Evzaijinom i Taberijevom mezhebu, kao mezhebima koji su neko vrijeme egzistirali i imali odredeni broj pristalica. Zatim on spominje da ne treba izgubiti iz vida ni šiijske mezhebe i mezheb ehlul-hadisa, navodeci nekoliko podataka i o njima.

Za gotovo sve predmete koje je predavao, bilo u Medresi ili na VIŠT-u, Handžic je pisao skripte. Takav je slucaj bio i sa Usuli-fikhom, koji je predavao na trecoj i cetvrtoj godini VIŠT-a. Za taj predmet bila je pripremljena skripta i na pisacoj mašini skoro u cijelosti otkucana. Ona nosi naziv: Predavanja iz usuli fikha. To je jedno od važnijih Handžicevih strucnih djela, s obzirom i na sadržaj i na obim. Interesantno je navesti da, govoreci o svrsi usuli-fikha, Handžic zagovara stav da vrata idžtihada nisu i ne smiju nikada biti zatvorena.
Zatim on ukratko govori o izvorima šerijata: Kur'anu, hadisu, kijasu i idžma‘u, navodeci da su svi ti izvori ustanovljeni još za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., te spominje poznati slucaj slanja Muaza ibn Džebela u Jemen. U svakom slucaju, u ovom radu on najviše obraduje hanefijski mezheb i stavove hanefijskih ucenjaka, a stavove ucenjaka iz drugih mezheba navodi rijetko, samo kada se za to ukaže narocita potreba.
Pored tih radova, navest cemo još samo neke naslove njegovih radova i clanaka iz oblasti fikha i šerijatskog prava:

· Odgovor o kamati
· Ružni obicaji u vezi sa ženidbom
· Musliman je dužan cuvati muslimanske obicaje i osobine, a kloniti se nemuslimanskih
· O namazu
· Ramazanski post kao vjerska dužnost
· Kurban i njegov smisao u islamu
· O trgovini, radu i medusobnom pomaganju
· Povodom nekih ružnih obicaja u pogledu nadgrobnih nišana
· O šehidu i postupku oko njega
· Ropstvo i islam
· Problem prosjacenja kod nas, itd.

Iz samih naslova može se zakljuciti da se Handžic interesovao za razne teme, te da je pokušavao utjecati na stanje i sredinu u kojoj je živio, nastojeci usmjeriti postupke citalaca u skladu sa islamskim pravilima i upozoriti ih na sve ono što se kosi sa vjerom i što bi moglo biti štetno po njih.

Handžicev prevodilacki rad

Pored Rajskih bašci i Miradžijje, Handžic je preveo više dužih i kracih radova sa arapskoga i turskoga jezika. Mi cemo ovdje spomenuti dva koja zaslužuju posebnu pažnju. Prvo je Niz ucenjaka do Božijeg posljednjeg Poslanika, što je prijevod Kafijinog djela na arapskom: Nizam al-‘ulama' ila ëatam al-anbiya'. Djelo je posebno važno zbog toga što Kafija u njemu navodi neprekinuti niz ucenjaka od kojih je preuzimano znanje, pocevši od svoga ucitelja pa sve do Muhammeda, s.a.v.s. U predgovoru djela Handžic govori o tome kako današnji muslimani nisu svjesni vrijednosti pisane rijeci i kako dozvoljavaju da tako vrijedna djela ne budu prevedena, dok sugradani drugih vjera pišu citave studije o daleko manje važnim djelima svojih predaka.

Drugo djelo je Život Božijeg poslanika Muhammeda a.s., što je prijevod djela sa turskoga jezika koje se zove Asri seadet. Autor mu je indijski ucenjak Nu'man Šibli i u originalu je pisano na urdu jeziku. To je, ustvari, opširno djelo o životu Muhammeda, s.a.v.s., koje je na turskom jeziku štampano u pet tomova. Handžic je preveo kompletan prvi i pocetak drugoga toma.
Uz to, treba spomenuti i Handžicevo pisanje clanaka na arapskom jeziku u našoj periodici. I tu se pokazuju njegova vještina i snalažljivost, buduci da je na taj nacin utjecao samo na odredeni sloj društva, tj. na one koji su bili strucni u vjerskim znanostima i koristili se arapskim jezikom.

On je u praksi primijetio da se neki imami i vaizi koriste odredenim djelima za koja se zna da u njima preovladuju slabe, pa cak i patvorene predaje i hadisi, pa je htio upozoriti samo one koji se tim djelima koriste - bez obznanjivanja tih ideja obicnom svijetu - koji to ne bi razumio. Zato je npr. napisao poduži clanak, ili krace djelo, koje je nazvao: Nakdu ba'dil-kutubi-ddinijjeti ve bejanu 'ademi dževazil-i'timadi 'ala ma fiha (Kritika nekih vjerskih knjiga i objašnjenje zašto nije dopušteno na njih se oslanjati) i objavio ga, u nastavcima, u Glasniku IVZ 1934. godine, brojevi 1-4. Time je on mudro i na lijep nacin upozorio samo one do kojih je to upozorenje trebalo doci.

Handžic i ostale znanosti

Iako je bio izvanredan strucnjak u islamskim znanostima, Handžic se pokazao kao vrstan poznavalac i drugih znanosti, narocito u oblasti književnosti i historije Bosne i Hercegovine, gdje je takode dao znacajan doprinos.

Književnost

Na planu proucavanja književnosti Bošnjaka Handžic je uradio izuzetno mnogo, pogotovo ako se uzme u obzir da radova na tu temu i do danas ima veoma malo. On je na tome polju, donekle, nastavio djelo Safvet-bega Bašagica a u nekim momentima ucinio je pionirske korake, zbog kojih mu se odaje dužno poštovanje. Prvo znacajno djelo iz te oblasti Handžic je napisao još kao student, 1930. godine, u Kairu, pod naslovom: El-Dževherul-esna bi teradžimi 'ulema'i ve šu'ara'i Bosna (BLISTAVI DRAGULJ – životopisi ucenjaka i pjesnika iz Bosne). To je opširno djelo o našim piscima i pjesnicima koji su pisali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Pošto je namijenjeno citaocima arapskoga jezickog podrucja, on je u uvodu toga djela obradio slijedece teme: o širenju islama u Evropi, o Bosni i Hercegovini, o porijeklu njenoga stanovništva, o prelasku stanovništva na islam i o njihovom odnosu prema vjeri i naciji, tj. o njihovom tadašnjem stanju.

Nakon toga on predstavlja život i rad 216 bošnjackih pisaca i pjesnika u kracim crtama, shodno podacima do kojih je mogao doci. O nekim autorima navodi samo osnovne podatke, jer ostali nisu bili dostupni, a o nekima piše opširno. Na kraju toga djela on navodi imena još sedmerice bošnjackih autora, koja je naknadno utvrdio. U svakom slucaju, taj rad je od izuzetne važnosti za arapsko podrucje, pa i za orijentalistiku opcenito.
O znacaju ovoga djela prof. Fehim Nametak, izmedu ostalog, kaže: 'Autori svjetski poznatih djela iz historije arapske literature svoje informacije o našim piscima na arapskom jeziku crpili su upravo iz ovog Handžicevog djela napisanog na arapskom jeziku.'

Drugo Handžicevo znacajno djelo iz te oblasti jeste Rad bosansko-hercegovackih muslimana na književnom polju, koje je izlazilo u Glasniku IVZ-e 1933-1934. godine u nastavcima, a koje je poslije štampano kao posebna knjiga, pod naslovom: Književni rad bosansko-hercegovackih muslimana. Ako se ovo djelo uporedi sa 'Blistavim draguljem', onda ce se vidjeti da su to dva srodna, ali ipak i metodološki i sadržajno razlicita djela, buduci da je uvodni dio 'Blistavog dragulja', napisan da arapskom, citaocu predstavili Bosnu i njene muslimane, a u 'Književnom radu' Handžic se obraca citaocima našeg govornog i kulturnog podrucja.
O kakvom se djelu radi dovoljno govori podatak da on na jednom mjestu navodi osnovne podatke o 119 bošnjackih pjesnika na turskom jeziku, a onda tome spisku naknadno dodaje još 39 novih imena, koja je našao u drugim djelima. Na arapskom i perzijskom jeziku pisao je znatno manji broj bošnjackih pjesnika. Ovo djelo je takoder važno zato što obraduje književna djela na bosanskom jeziku pisano arebicom, odnosno alhamijado književnost, što predstavlja znacajnu novinu u izucavanju naše književne baštine u odnosu npr. na njegova prethodnika Bašagica. Na samom kraju i jednog i drugog djela Handžic navodi svoje stihove, koje je spjevao na arapskom jeziku, od kojih izdvajamo slijedece:

Želio sam ukazati na naše starine,
da su i naši preci stremili u visine,
Jer povijest naše Bosne je blistava,
ona blista sjajem znamenja sa zastava.
Ko pogleda imena s mojih stranica,
vidjet ce iskrenje uma u vidu varnica.
A mi, ovakvi sada kakvi smo,
svojim djedovima ni do koljena nismo.

Pored ta dva obimom velika djela, Handžic je napisao više kracih, ili radova srednje velicine iz te oblasti. Od njih izdvajamo slijedece naslove:
· Sarajevo u turskoj pjesmi,
· Ibrahim Zikri,
· Ilhamija Žepcak,
· Husejn Lamekani,
· Jedna stara kasida, itd.

Strucnjaci u oblasti književnosti odaju priznanje Handžicu za njegov doprinos na tom polju, isticuci da je i na tom planu polucio velike rezultate. Tako npr. prof. Esad Durakovic o tome radu, izmedu ostalog, kaže: 'Višestruk je znacaj ovoga Handžicevog djela. Prije svega, Handžic je blagovremeno, makar i u formi biografsko-bibliografske skice, skrenuo pažnju svjetske naucne javnosti na postojanje citave literature, cak bogate književne tradicije, kojoj prijeti potpuno potiskivanje u tmine povijesti.'

Prof. Fehim Nametak, nakon kratkog izlaganja o Handžicevim djelima na planu proucavanja književnosti Bošnjaka, kaže: 'Svi ovi Handžicevi radovi predstavljaju nezaobilaznu literaturu za svakog istraživaca književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima.'

Doprinos izucavanju historije islama

I kao historicar, Handžic je dosta uradio i ostavio poprilican broj radova. Jedni su u vezi s vremenom Muhammeda, s.a.v.s., i historijom islama opcenito, a drugi s Bosnom i njenim narodima, prije svega Bošnjacima. Medu tim radovima svakako se istice njegova kratka biografija Muhammeda, s.a.v.s.
To je djelo od samo cetrdeset i pet stranica, dakle koncizno, ali ipak vrlo vrijedno, jer sadrži mnoštvo podataka koje je Handžic vrijedno odabrao i poredao. Pored izlaganja o Muhammedovom, s.a.v.s., rodoslovu i dogadajima od rodenja pa do smrti, Handžic na kraju toga djela obraduje i slijedece teme: dokazi Alejhisselamova poslanstva, Alejhisselamova država i njen uredaj, i: najvece djelo Alejhisselamovo.
Uz to, centralno djelo iz oblasti historije islama, mogu se izdvojiti i njegovi slijedeci važni i interesantni radovi:
· Sjecanje na pobjedu na Bedru druge godine po Hidžri
· Kako se bizantijski car Heraklije I raspitivao o islamu i Muhammedu a.s.
· Halifa Omer ibn Abdul-‘Aziz
· Izvještaj Arapa o Slavenima
· Koliko su Arapi doprinijeli otkricu Amerike
· Iz posljednjih dana boravka muslimana u Španiji
· Ulema i njezin utjecaj u islamskoj prošlosti, itd.

Doprinos izucavanju historije Bosne i Hercegovine i Bošnjaka

Što se tice historije Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, Handžic je napisao nekoliko djela, a najvažnije djelo jeste: Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercegovackih muslimana, štampano 1940. godine. Ono ima svega 34 stranice, ali je ipak izuzetno važno, jer se u njemu na naucni nacin, historijskim metodama, obraduju dva vrlo važna pitanja. Prvo je pitanje samostalnosti bosanske crkve prije dolaska islama na prostore Bosne. Handžic istice da je u njegovo vrijeme bila jaka tendencija dokazivanja da su muslimani BiH, prije dolaska islama, bili pripadnici pravoslavne vjere, te da su takvi radovi nagradivani. Medutim, on nakon toga, navodi niz historijski validnih dokumenata, iz kojih se jasno vidi da su preci današnjih muslimana u BiH bili 'bogomili', odnosno 'patareni', te da su imali zasebnu vjeru, koja nije bila ni pravoslavlje ni katolicanstvo. Bili su privrženi svojoj vjeri i podnosili su razne pritiske, pa i ratove, i sa jedne i sa druge strane, ali nisu htjeli odustati od svojih vjerskih ubjedenja.

Drugo pitanje koje Handžic obraduje u tome djelu jeste kako je autohtono bosansko stanovništvo prihvatalo islam. On naglašava da i o tome pitanju postoje odredene predrasude, kojima se nastoji dokazati da je lokalno stanovništvo silom prelazilo u islam. Medutim, i tu Handžic pronalazi valjane historijske dokaze iz kojih se vidi da je bogomilska vjera bila vrlo bliska islamu (bogomili nisu obožavali Mariju, nisu vjerovali u raspece, odbacivali su krst, slike svetaca i kipove, nisu konzumirali alkohol, pet puta dnevno imali su molitve, itd.), te da je to bio razlog njihovog brzog i masovnog prelaska na islam. Dokaz da nije bilo prisile u prihvatanju islama je i to što npr. u Srbiji nikada domace stanovništvo nije u vecini prihvatilo islam. Na kraju toga djela, Handžic zakljucuje: 'Iz svega ovoga dade se zakljuciti ovo: Bosansko-hercegovacki muslimani su starosjedioci ove zemlje, a ne došljaci. Svojevoljno su napustili svoju staru bogomilsku vjeru i prigrlili uzvišeni islam iz opravdanih razloga...'

U vezi sa historijatom Bosne i Bošnjaka Handžic je napisao još nekoliko radova, od kojih posebno vrijedi istaci: 1) Ibrahim ef. Pecevija (Alajbegovic) – rad u kojem je obradio život toga historicara, inace autora historije Turske carevine, i 2) Povodom cetiristogodišnjice Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu – rad koji govori najviše o historijatu Gazi Husrev-begove medrese, ali i opcenito o medresi kroz historiju, te o medresama koje su nekada postojale u Bosni, ustvrdivši da ih je, prema njegovom nalazu, bilo cak oko stotinu.
U svakom slucaju, više historicara posvjedocilo je vrijednost njegovih historiografskih djela, a prof. Salih Jalimam istice da 'Mehmed Handžic ostaje i danas aktuelan, posebno kao historicar.'
* * *
I pored kratkog života, Mehmed-ef. Handžic dao ja ogroman doprinos u islamskim znanostima na našim prostorima, ali takoder i u književnosti i historiji, te na planu izucavanja povijesne i kulturne baštine Bošnjaka. Iako nije zauzimao visok položaj u tadašnjoj Islamskoj vjerskoj zajednici, izuzetan doprinos dao je putem udruženja 'El-Hidaja', 'Odbora narodnog spasa', u Drugom svjetskom ratu, i na razne druge nacine, tako da ga mnogi s pravom smatraju 'duhovno-politickim stožerom bošnjackog naroda' u vremenu u kojem je živio.